Proizvodna područja Istarskog bijelog tartufa vezana su uz područje fliša, odnosno rijeke Mirna, Butoniga, Boljunčica i Raša, njihove slivove i okolna brda. Rijeke i pritoci Mirne i Butonige geografski čine šire područje Motovunske šume, dok Boljunčica i Raša sa svojim pritocima definiraju područje Čepićkog polja.
MOTOVUNSKA ŠUMA
Motovunska šuma predstavlja posljednji ostatak autohtonih nizinskih poplavnih šuma zvanih „longoze“ u riječnim dolinama mediteranskog i pontskog primorja. Iako se nalazi u zoni šuma hrasta medunca (Quercus pubescens) i bijelog graba (Carpinus orientalis), ona je zapravo primorska šuma hrasta lužnjaka i običnog graba (Querco robori – Carpinetum betuli submediterraneum).
U doba Venecije, Motovunska je šuma bila zaštićena strogim odredbama o šumskom rodu (Bosco di S.Marco). Kasnije, za vrijeme Austrougaske monarhije, ona je rezervat za opskrbu brodogradnje građevinskim materijalom. Na površini od 2800 jutara posebno se gospodarilo kako bi se dobili određeni brodograđevni sortimenati. Smatrala se “biserom” mornarice. Još je Venecija dala iskopati velike odvodne kanale koji su odvodili vodu za velikih poplava, ali su se oni kasnije zapustili. Šuma je devastirana u vrijeme francuske uprave (1793 – 1813) kada je posječena četvrtina donje Motovunske šume, a kanali su potpuno zapušteni. Kasnije, nakon 1817. godine kada je Austrija ukinula Mornarički rezervat-šumu, došlo je do daljnje devastacije sječom šume, ali i sušenja šume zbog neodržavanja kanalne mreže. Tek se 1844. godine ponovno obnavlja kanalska mreža i regulira odvodnja viška vode.
Na području Motovunske šume 1963. godine proglašen je Posebni rezervat šumske vegetacije na površini od 274,86 ha.
Danas, iako trpi posljedice sušenja brijesta i jasena, i dalje predstavlja najvrijednije nalazište Istarskog bijelog tartufa.
MJERE ZAŠTITE: U odjelima 1, 2, osim odsjeka 2a, odjelima 3 i 4, osim odsjecima 4a i 4b Motovunske šume konverzija postojećih hrastovih šuma ne smije se vršiti, a dozvoljava se samo stablimično gospodarenje i sanitarne sječe prema gospodarstvenoj osnovi uz prethodnu suglasnost Zavoda. Odsjek 4f kao ogledni treba zadržati u strogo prirodnom obliku, te se u njemu ne smije vršiti nikakva sječa. U spomenutim odjelima Motovunske šume – uz naznačene iznimke – zabranjen je bilo kakav zahvat bez prethode dozvole Zavoda osim sakupljanje tartufa na uobičajeni način. U odsjecima 2a i 4a može se vršiti šumsko gospodarenje prema gospodarstvenoj osnovi s time, da se nakon sječe kanadske topole izvrši konverzacija iste u visoku hrastovu šumu, a u odsjeku 4b močvarni taksodij se može i dalje uzgajati i njegovati iz eksperimentalnih razloga.
ČEPIĆKO POLJE
Jugoistočno od Motovunske šume nalazi se Čepić Polje, područje također definirano fluvijalnim procesima u kojem se nalazišta velikog bijelog tartufa vežu uz sjevernoameričku crnu topolu (Populus deltoides) pretežno sađenu u svrhu vjetrobranih pojaseva. Čepić Polje je u prošlosti, do 1932. godine kada je izgrađen kanal za otjecanje vode, bilo povremeno plavljeno djelovanjem rijeke Boljunščice. Danas obale tih kanala na kojima rastu topole predstavljaju iznimno vrijedno stanište Istarskog bijelog tartufa.
Od ukupne površine kopnenih voda (kanala, vodotoka i stajaćica) na području Istarske županije (7,57 km2), proizvodne zone Istarskog bijelog tartufa vežu se uz 6,77 km2 vodnih površina ili 89,4 % ukupne površine kopnenih voda. Na karti područja sakupljanja Istarskog bijelog tartufa vidljivo je i da su identificirane proizvodne zone, osim uz kopnene vode, vezane i uz brežuljkasto područje Istarske županije u kojima je moguća rotacija površinskog sloja tla pod utjecajem kopnenih i oborinskih voda, te vjetra. Ta rotacija tla, odnosno konstantno pomlađivanje površinskog sloja tla jedno je od osnovnih preduvjeta (uz alkalnost tla, količinu kalcij-karbonata i gline, prozračnost tla, dostupnost vode te prisustvo biljaka domaćina) za proizvodnost Istarskog bijelog tartufa.
Izvor teksta: www.natura-histrica.hr i www.istarskibijelitartuf.com
