O psima

Prvi pisani zapisi o pronalasku Istarskog bijelog tartufa na području Istarskog poluotoka sežu u 1929. godinu od kada kreće njihovo organizirano sakupljanje uz pomoć pasa.

Dresura pasa za pronalazak  tartufa tradicionalna je vještina na području Istre, a provjerene metode dresure unutar obitelji tartufara prenose se s koljena na koljeno, dok se specifičan način obuke prilagođava pojedinom psu, njegovom temperamentu i karakteru. Tartufari svoje pse obučavaju za posebnu markaciju tartufa od njihove najranije dobi (već od 2 mjeseca starosti psa): nanjušivanje tartufa mora biti što bliže tartufu, nakon čega slijedi kopanje do tartufa i prepuštanje tartufa tartufaru. Također, tartufarski psi imaju slobodu u kretanju prostorom, pod stalnim nadzorom tartufara.

Posebno umijeće u dresuri je naučiti psa da markira tartuf, pričeka dolazak tartufara, i nastavi kopanje bez da tartuf ošteti šapama ili zubima. U potragu za tartufima uvijek se vodi jedan mlađi pas u treningu, kako bi vještine potrage, pod vodstvom tartufara, mogao učiti od starijih i iskusnijih pasa. Nekada su istarski tartufari najčešće koristili pse spuštenih ušiju (jer im je zadržavanje volatilnih komponenti mirisa tartufa ispod ušiju i njihovo vraćanje do njuške olakšavalo potragu), dok danas nema preferencija prema tipu ili pasmini pasa.

Ipak, jedna se čistokrvna pasmina tartufarskih pasa i dalje posebno ističe – Lagotto Romagnolo.

LAGOTTO ROMAGNOLO

Lagotto Romagnolo drevna je pasmina pasa za rad u vodi i smatra se jednom od najstarijih europskih pasmina pasa namijenjenih donošenju divljači iz vode.

Prije mnogo stoljeća stanovnici Italije trgovali su s Istokom, što je omogućilo dolazak različitih vrsta pasa. Mali pas s oštrom, kovrčavom dlakom prvi se put spominje u doba Etruščana, oko 7. stoljeća prije Krista. Freske u etruščanskoj nekropoli Spina (blizu današnje Ferrare) prikazuju pse vrlo sličnog izgleda i namjene kao što ih ima današnji Lagotto Romagnolo. Dok su se psi za rad u vodi tek počeli pojavljivati ​​u drugim dijelovima Europe, oni su na Apeninskom poluotoku već stoljećima obitavali, osobito u močvarnim područjima Romagne u sjeveroistočnoj Italiji.

Nakon nestanka etruščanske civilizacije, psi za rad u vodi nastavili su uspješno opstajati tijekom rimskog doba i srednjeg vijeka, posebice duž obale koja se proteže od Ravenne na jugu, preko Comacchija i venecijanskih nizina, sve do Furlanije na sjeveru. Opisi i prikazi malih pasa kovrčave dlake često se nalaze u književnim djelima i na slikama nastalim od 15. stoljeća nadalje. Freske koje je između 1465. i 1474. godine naslikao Andrea Mantegna u Sobi mladenaca (Camera degli Sposi) u Kneževskoj palači u Mantovi prikazuju psa uz noge markiza Ludovica Gonzage – psa koji nevjerojatno nalikuje današnjem Lagottu Romagnolu.

Na portretu Giovannija Francesca Barbierija i njegove sestre, nastalom oko 1640. godine, središnje mjesto između njih zauzima pas čiji su izgled i građa tijela identični onima pasmine Lagotto Romagnolo kakvu poznajemo četiri stoljeća kasnije.

Izvorno su se ovi psi obučavali za tjeranje vodene peradi u mreže koje su njihovi vlasnici, seljaci, postavljali u prostranim i bogatim močvarama Romagne. Zahvaljujući gustoj, kovrčavoj i vodootpornoj dlaci te plivaćim kožicama među prstima, Lagotto je izvrstan plivač koji je mogao satima boraviti u vodi u svim vremenskim uvjetima. Kasnije, s otkrićem baruta, uloga Lagotta promijenila se te je postao pas za donošenje odstrijeljene divljači. Sredinom 19. stoljeća provedeno je opsežno isušivanje nizina Romagne, što je promijenilo život tamošnjeg stanovništva, ali i njihovih malih pasa. Kako su velika jata močvarnih ptica nestajala, stanovnici Romagne pronašli su novu namjenu za svoje male pse. Zbog iznimnog njuha, pasmina Lagotto počela se koristiti za traženje tartufa.

Vlasnici pasa pasmine Lagotto Romagnolo pomogli su u širenju pasmine izvan njezine izvorne regije. Zahvaljujući sposobnosti ovih malih pasa da love na zahtjevnim terenima, spremnosti na ulazak u gustiš te iznimnom njuhu, ljudi su ih počeli križati s drugim psima kako bi iskoristili njihove lovačke sposobnosti i dobru narav. Takvo križanje početkom 20. stoljeća počelo je narušavati ujednačenost pasmine koja se gradila više od 2500 godina. Posljedično, tradicionalnoj pasmini Lagotto prijetilo je svojevrsno izumiranje.

Srećom, tadašnji lovci na tartufe nisu dopustili da Lagotto Romagnolo padne u zaborav; sedamdesetih godina prošlog stoljeća skupina uzgajivača, sudaca, veterinara i ljubitelja pasa iz Romagne odlučila je spasiti jedinu autohtonu pasminu te regije. Godinama su educirali i savjetovali vlasnike pasa Lagotto te pomno bilježili morfološke značajke stotina jedinki. Zahvaljujući njihovu trudu, pasmina je vraćena u svoj izvorni oblik, iako s naglaskom na novu ulogu – onu lovca na tartufe.

Klub “Club Italiano Lagotto” osnovan je 1988. godine u Imoli radi promicanja interesa pasmine. Godine 1992. pasmina Lagotto Romagnolo službeno je priznata od strane Talijanskog kinološkog saveza (ENCI), a 1995. godine priznala ju je i Međunarodna kinološka federacija (FCI). Procjenjivalo se da je 1995. godine u Italiji bilo 3500 pasa ove pasmine. Tijekom devedesetih godina pasmina se brzo proširila u druge zemlje, poput Švedske, Švicarske, Ujedinjenog Kraljevstva, Francuske, Njemačke, Nizozemske, te u Sjevernu Ameriku i Australiju. Budući da u mnogim od tih novih zemalja nije bilo tartufa, izvorna sposobnost donošenja plijena iz vode ponovno je došla do izražaja kao glavna funkcija pasmine – smjer koji je podržao i talijanski klub, jer time pasmina simbolično zatvara krug i vraća se svojim korijenima.

Kako bi se poboljšala koncentracija psa tijekom potrage za tartufima, instinkt za donošenjem plijena kod pasmine Lagotto Romagnolo uvelike je potisnut selektivnim uzgojem u Italiji tijekom 19. stoljeća. Ipak, neki se primjerci pasmine Lagotto i dalje koriste za donošenje divljači, a u mnogim zemljama u kojima nema tartufa ta je sposobnost očuvana ili ponovno razvijena u određenim uzgojnim linijama. Temeljni uzgojni par pasmine Lagotto Romagnolo, uvezen u Ujedinjeno Kraljevstvo 1997. godine, potjecao je iz uzgajivačnice Mandriole, smještene na rubu močvarnog područja sjeverno od Ravenne. Psi iz te uzgajivačnice i danas se koriste za donošenje pataka pri lovu iz tradicionalnih močvarnih čamaca ravnog dna. Zahvaljujući kasnijem izvozu iz Ujedinjenog Kraljevstva u Australiju, ti se psi nalaze u rodovnicama mnogih primjeraka pasmine Lagotto Romagnolo na Novom Zelandu.

 

Tekst u potpunosti prenesen iz: Jedinstveni dokument proizvoda “Istarski bijeli tartuf / Tartufo bianco d’Istria” i https://lagotto.org.nz/history/